Rijetke su prilike interveniranja u posve netaknuto okruženje, u kontekst bez snažnog žarišta, kao što je to primjer škole u Popovači smještene na prazno polje u rubnoj zoni maloga grada. U vrijeme raspisa javnog arhitektonskog natječaja 2007. godine, Popovača je imala najvišu stopu nataliteta u Hrvatskoj; najmlađi grad u kojem su dio djece autobusima razvozili u obližnje škole. Osim osnovne škole za petsto učenika, školi je priključena dvorana koja nadmašuje potrebe škole i u ulogu investitora, osim županije, uvodi grad koji u njoj vidi mogućnost smještaja aktivnosti za brojne popovačke udruge.
 

Lokacija predviđena za njezinu gradnju na spoju je nizine sjeverno od Lonjskog polja i moslavačkih brjegova. Iako nedaleko od centra maloga grada, u okruženju buduće škole nedostajao je fokus. Mjerilo neposrednog okoliša postavljaju obiteljske kuće i poljoprivredne površine. Kako ovdje projektirati zajednicu, odnosno kako u osjetljivu situaciju ugraditi sklop čija je veličina posve izvan mjerila, a da on pritom ima kapacitet tu zajednicu redefinirati, uspostaviti i u nju ugraditi puls? Novi sklop složenog programa začinje koordinatni sustav na koji će se buduća svakodnevica referirati. Veliki, potencijalno autarkičan sklop ovdje je mnogo više od društvene infrastrukture – on postaje točka identifikacije i ishodište novog susjedstva. Dispozicija škole definira to ishodište i u unutarnjoj organizaciji i u kvadrantima novog javnog prostora. Glavne osi istodobno su i mjesta okupljanja na ulazu u školu i dvoranu, artikulirana i objedinjena hipertrofiranim trijemom. Pješačkim prodorom do sportskog dijela parcele na sjeveru omogućeno je korištenje igrališta i u izvannastavno vrijeme te povezivanje s planiranom rekreacijskom zonom koja se proteže uz regulirani potok.